Drage naše Maretašice i Maretaši,
Ostavili smo veću skupinu veselih planinara kod kapelice Gospe u Prvom Selu te požurili kroz zaselak Brdo prema Kočju, oazi nedirnute prirode. Razlog žurbe prijatelja Ivana i mene bile su radionice i timske igre koje smo osmislili za polaznike planinarske škole koju je organiziralo naše planinarsko društvo Mareta iz Vele Luke.
Nemoguće se bilo oteti dojmu da ulazimo u neki drugi svijet, svijet koji kao da tu ne pripada. Čak i u žurbi zbog zadatka koji treba obaviti, Kočje oduševljava osjetila i pobuđuje emocije jedinstvenošću i skladom oblika, boja, mirisa i zvukova. Obzirom da smo znali da družina koja za nama dolazi ne preferira „pužev korak“ to smo se uhvatili posla jer je trebalo sakriti „blago“ te po maloj livadi raspodijeliti Ciruse, Kumuluse, Altostratuse, Nimbostratuse, Kumulonimbuse i Stratuse. Taman pred kraj naših priprema začuli smo vesele glasove iz nutrine Kočja. Družina se smjestila u malom „amfiteatru“ stijena, mahovina, paprati i stoljetnih česvina za odmor i marendu.
Od siječnja do prosinca, školarci su se poredali ovisno o svome rođenju. Ma našlo se među njima i onih koji su svoju školu već prošli ali su uvijek spremni za nove izazove i igru. Jedan, dva, tri,…, šest, jedan, two,…,šest i grupe su bile formirane. Od visokih Cirusa do kišnih Nimbostratusa i olujnih Kumulonimbusa grupe su se raspodijelile po livadi te su spremno čekale prve zadatke. Obzirom da je Orijentacija bila posljednja tema teorijskog dijela podučavanja, to je usjeverivanje karte i pronalazak stojne točke bio logičan početak. Čučeći uz karte sa svojim kompasima (klasičnim i digitalnim) naši „oblaci“ su brzo obavili zadani im zadatak. A gdje je crkva svetog Martina u Žrnovu? Azimut je brzo bio određen a ruke su pokazale smjer. Što se nalazi u smjeru azimuta od 3000 na udaljenosti nešto manjoj od dva kilometra? Nije dugo trebalo čekati odgovor. I za kraj orijentacijskih vježbi a za početak timskim igrama, prateći zadane im upute, „oblaci“ su se raspršili po livadi i šumi u potrazi za „skrivenim blagom“.
Može li kesica sa malom hrpicom lego kockica natjerati ljude na trčanje, promišljanje, pamćenje, međusobnu komunikaciju i planiranje? Ako može, onda je to zaista vrećica s „blagom“. Pokazalo se je da može. Tih pet minuta koliko su grupe dobile za obavljanje zadatka su za mene kao promatrača bile nevjerojatne. Po završetku, a da bi strogi ocjenjivački tim mogao u miru provjeriti točnost složenih figura, grupe su dobile zadatak da pod budnim okom našeg vodiča Frane povežu svoje konope(„zamke“)planinarskim čvorovima te da po tlu formiraju obris naše zemlje Hrvatske. Također, granama i kamenjem su mogli označiti položaje prirodnih ljepota. A kakav su posao napravili! To je zaista bila Hrvatska, zapravo najbolja karta koju sam do sada vidio. Otoci, planine i ljudi koji po njoj rade, skaču i vesele se. A konačni rezultati stroge provjere? Izgleda da je visina odigrala presudnu ulogu jer su Cirusi besprijekorno obavili zadatak. Sve lego kockice na njihovoj figuri su bile na pravome mjestu. Iako treba pohvaliti pobjednika, svakako pohvalu zaslužuju i sve ostale grupe jer su tijekom svih radionica i igara pokazale timski duh i trud što je u konačnici bilo najvažnije.
U bojazni da je umor tu i da su odmor i marenda u mislima, predložili smo još dvije timske igre, pompozno ih najavivši kao Konačnu provjeru timskog duha. Ma koja briga, ova družina je spremna za još! Grupe su se izmiješale pa je uslijedilo prvo i povijesno ispaljivanje teniske loptice u orbitu „planeta“ Kočje. I za sami kraj – štap stabilnosti. Dvometarski drveni štap s čašom vode na vrhu trebao se „prošetati“ po livadi uz pomoć osam konopa kojima su ga planinari morali držati uspravno. I uspjeli su, pobjeda timskog duha je bila tu!
Nakon zasluženog odmora i marende krenuli smo natrag prema Prvom Selu ali varijantom staze koja se spaja na trasu Napoleonova puta koji spaja Žrnovo i Pupnat. Stpljivo čekajući one kojima je bilo teže, svi su sudionici potvrdili da je timski duh neizostavan dio druženja u prirodi i za kraj ovog lijepog izleta dokazali onu dječju mudrost: „Kad se male ruke slože, sve se može, sve se može!“
Ivan Tabain